Dok nije bilo krize, bilo je lakše; razvoj poslovne funkcije upravljanja ljudskim potencijalima mogao je nesmetano teći i razvijati se. Mnoga poduzeća čak su uspjela u provedbi politike koja je forsirala integraciju zaposlenika i razvijala njihove interese i kakvoću rada.
A onda je došla recesija, koja je posao menadžera ljudskih potencijala, vrlo često usmjeravala na zaposlenika koji dobiva ili će dobiti otkaz, kojem će se smanjiti plaća, koji će izgubiti ili će mu se smanjiti prava…
Menadžeri su se našli pred teškim zadaćama (prije svega psihološkim), a usput su se sve više morali baviti radnim pravom i porezima. Neki od njih, shvaćajući da im jedna ekonomska disciplina, kontroling, itekako može služiti i u području ljudskih potencijala, „bacili“ su se i na proučavanje kontrolinga.
Tako je i danas; zadaće su iste, a ekonomska stvarnost nimalo bolja. Menadžeri ljudskih potencijala, ta veza ljudi i poduzeća, trebali bi pomoći podizati zadovoljstvo zaposlenika…
Nemoguća misija? Na prvi pogled jest.
A što možemo učiniti?
Drugo savjetovanje o upravljanju ljudskim potencijalima pokušalo je odgovoriti na to pitanje. Predavači na savjetovanju - psiholozi, pedagozi, pravnici, porezni stručnjaci i kontroleri, u svojim su izlaganjima bili složni u jednom: znanje iz svakog od spomenutih područja kojima se menadžeri ljudskih potencijala bave, danas je još veći imperativ.
Samo primjenom znanja uspješnije ćemo prebroditi krizna vremena, spremnije dočekavši njihov kraj. I spremnije i korisno.